Uvod

S ciljem da otkrijemo više o jednom od najvećih razlaza u modernom socijalističkom pokretu, onome Marxa i Bakunjina u Prvoj internacionali (Međunarodnoj udruzi radnika), nije bilo moguće izbjeći svakakva pojašnjenja i svađe dan danas o tome događaju. Najčešći narativ raskola je onaj o sukobu autoritarnih komunista, čije je oličenje Marx, te anti-autoritarnih anarhista predvođenih Bakunjinom. Takav narativ zapravo ignorira ogromne razloge i prirodu samog sukoba i raskola, pogotovo onih po pitanju organizacijskih principa socijalističkog pokreta. Iz tog razloga, istraživanje sukoba između Marxa i Bakunjina je dobar početak našeg serijala članaka u kojem raspravljamo organizaciju unutar socijalističkog pokreta.

Svatko tko je iole upoznat s povijesti i trenutnim stanjem socijalističkih pokreta razumije da je pitanje organizacije ono od najveće važnosti za radnički pokret. Nije teško uočiti važnost organizacije radničkih i društvenih pokreta, a uz to ne osjećati nelagodu i nesigurnost. Moramo si priznati da je odgovor na to pitanje nedorečen i teško za opisati ako se ne koristimo frazama i dogmama. Svatko tko je sudjelovao u nedavnim pokretima, bilo to u sindikatima, partijama ili društvenim pokretima, iz vlastitog iskustva može raspoznati koliko loša struktura i temeljne odrednice organizacije utječu na stvarni izgled i djelovanje neke stranke ili pokreta. Stranka postane sredstvo da promovira interese i fiksacije jedne ili par osoba, centralizirani sindikat koji vodi mali broj osoba i uključuju radnike u svojim aktivnostima samo kada je ugrožen položaj sindikata u odnosu na poslodavce/upravitelje,  ili prosvjedi svedeni na razinu šetnje i ceremonijalnih manifestacija… više nego poznato, pretpostavljamo. Upravo zbog takve naše situacije i popriličnog manjka konstruktivnih rasprava o samom organiziranju radnika i socijalista, smatramo da nema boljeg mjesta za započeti takvu raspravu nego kroz prikaz stavova Marxa i Bakunjina o tome, kao i o drugim stvarima koja se nadovezuju na tu temu.

Bakunjin o slobodi, socijalizmu i organizaciji

Većina napisanog u ovom dijelu o Bakunjinu preuzeto je iz transkripta videa Zoe Baker o Bakunjinu i slobodi. Bakunjinov anarhizam počiva na trima temeljnim vrijednostima: slobodi, jednakosti i solidarnosti. Sloboda je prema njemu sačinjena od dviju stvari: sloboda kao samoodređenje i sloboda kao osobni ljudski razvoj. Samoodređenje smatra „apsolutnim pravom svakog muškarca i žene da potraži niti jednu drugu sankciju za svoj čin osim one vlastite savjesti i vlastitog razuma, čime je odgovoran prvo samome sebi, a zatim društvu kojeg je dobrovoljno prihvatio.” (Bakunjin 1972, 76) Slobodu kao ljudski razvoj smatra „slobodom koja leži u potpunom razvoju svih materijalnih, intelektualnih i moralnih snaga koje se nalaze u obliku latentnih sposobnosti u svakom pojedincu.” (Bakunjin 1973, 196) Bakunjin slobodu smatra i društvenom, pošto po njemu „čovjek u potpunosti ostvaruje svoju individualnu slobodu kao i svoju osobnost samo preko pojedinaca kojima je okružen, te zahvaljujući radu i kolektivnoj moći društva”.  (Bakunjin 1972, 236)

Bakunjin također razlikuje dvije vrste jednakosti, političku jednakost od ekonomske i društvene jednakosti. Društvo uređeno prema političkoj jednakosti bi po njemu bila zajednica jednakih koji tvore horizontalno ustrojeno, a ne hijerarhijsko udruženje. Društvena jednakost je po Bakunjinu jednakost početnih mogućnosti. Smatra da svatko ima pravo na jednaka sredstva u razvoju i odrastanju. Iz tog razloga je smatrao ekonomsku jednakost neophodnom te navodi da se jednakost „mora uspostaviti u svijetu preko spontane organizacije rada i kolektivnog vlasništva udruženja proizvođača, slobodno organiziranih i udruženih u komune i preko jednako spontane federacije tih komuna, ali bez nadvladajućeg i podvrgavajućeg djelovanja države.” (Bakunjin 1973, 197)

Suprotno popularnom shvaćanju anarhizma kao o nečemu odvojenom od komunizma, Bakunjin u dodatku svojoj knjizi Državnost i anarhija navodi sljedeće: „ukidanje države, prava na vlasništvo i pravne obitelji omogućit će organizaciju narodnog života odozdo na gore, na osnovi kolektivnog rada i vlasništva”. (Bakunjin 2005, 219) Jedan od glavnih razloga zbog kojeg se Bakunjin zalagao za kolektivno vlasništvo sredstava proizvodnje je njegovo mišljenje da će kolektivno vlasništvo dokrajčiti dominaciju i izrabljivanje radničke klase od strane kapitalističke klase. Smatrao je da socijalistička revolucija ima za cilj „osigurati da svi koji su rođeni na ovoj zemlji postanu u potpunosti ljudima u punom značenju te riječi; da svi ne bi trebali imati samo pravo, nego i sredstva potrebna za razvoj njihovih sposobnosti, da budu slobodni i sretni u jednakosti i kroz bratstvo!” (Bakunjin 2016, 100) Iz tog razloga su se Bakunjin i ostali anarhisti tijekom i nakon raskola nazivali „kolektivistima”, „komunistima federalistima” i „komunistima anarhistima”.

Po pitanju organizacije Internacionale, smatrao je da bi ona trebala imati široki program kojim bi ujedinila što je više radnika moguće na osnovi njihovog zajedničkog klasnog interesa, dok je zagovarao da bi organizacija privrženih revolucionara, tzv. Alijansa, trebala imati uži izričiti anarhistički program. Ovaj princip se naziva organizacijskim dualizmom te ga anarhisti koriste od kraja 1860-ih nadalje. Tijekom sukoba oko oblika i zadaće Internacionale, Bakunjin je zagovarao autonomiju federacija unutar Internacionale i dokidanje autoriteta Generalnog vijeća Internacionale (administrativnog tijela Internacionale). Vrijedi napomenuti da je Bakunjin Alijansu zamišljao kao organ koji bi vodio javne usluge. Po njemu je ta “avangarda” tajna, malobrojna, pomaže revoluciji tako da širi ideje među masama koje „daju izraz njihovom instinktu” te bi služila kao posrednik između revolucionarnih ideja i “instinkta naroda”. (Bakunjin 1972, 148-155) 

Marx, dijalektika i organizacija radničke klase

Uz Marxa, poput Bakunjina, vežu se mnogobrojna kriva shvaćanja njegovih teorija, koncepata i onoga što je zagovarao. Jedan od tih koncepata je i dijalektika, gdje se često tvrdi da je to trijada teze-antiteze-sinteze koja objašnjava sve u svijetu ili da je to motor povijesti. Pošto mnoge stvari u društvu doživljavaju promjene, potreban je različiti pristup analizi tih „kretanja”, pristup koji uzima u obzir vrijeme i činitelje tih promjena. Grubo govoreći, dijalektika je način razmišljanja u kojem se opisivanje stvarnosti umjesto korištenja „pojma ‘stvari’ (kao nešto što ima povijest i ima vanjsku poveznicu s drugim stvarima)” koriste „pojmovi ‘proces’ (koji sadrži svoju povijest i moguće budućnosti) i ‘odnos’ (koji sadrži kao dio onoga što je svoje veze s ostalim odnosima).” Ono što se time utvrđuje je „gdje i kako netko postavlja ograničenja te ustanovljuje jedinice ( dijalektički termin je ‘apstraktumi’) u kojima se razmišlja o svijetu.” Ovo se radi jer „iako kvalitete koje percipiramo s naših pet osjetila stvarno postoje kao dijelovi prirode, konceptualna razlučivanja koja nam ukazuju gdje jedna stvar završava, a sljedeća počinje i u prostoru i u vremenu, su društveni i mentalni konstrukti.” (Ollman, 13)

Ovakav pristup istraživanju u kojem se razmatraju procesi i odnosi cjeline poput društva kroz povijest može se nazvati znanstvenim i povijesnim, kao što je Marx s Engelsom naveo da oni poznaju „samo jednu znanost, znanost povijesti.” (Marx i Engels 1976, 28) Koristeći takav način istraživanja i prikazivanja činitelja društva, Marx u Njemačkoj ideologiji tvrdi da „prva pretpostavka čitave ljudske historije je, naravno, egzistencija živih ljudskih individuuma (…) Svako pisanje historije mora polaziti od svih prirodnih osnova i njihovih modifikacija, koje su tokom historije nastale djelatnošću ljudi.” Marx smatra da se ljudi razlikuju od životinja po svijesti i po tome što imaju proizvodnju sredstava za život. Navodi da „time što proizvode svoja sredstva za život, ljudi proizvode indirektno i sam materijalni život.” 

Način proizvodnje prema Marxu „zavisi prije svega od stanja samih sredstava za život, onih koja su zatečena i onih koja treba da budu reproducirana”. Osim razmatranja iz stajališta „reprodukcije fizičke egzistencije individuuma”, Marx način proizvodnje još opisuje kao „određeni način djelovanja ovih individuuma, određeni način ispoljavanja njihova života, njihov određeni način života. (…)  To što oni jesu, poklapa se s njihovom proizvodnjom kako s time, što proizvode, tako i s time, kako proizvode.” Pošto proizvodnja nastaje tek „umnožavanjem stanovništva”, ona pretpostavlja i „međusobni odnos individuuma”. Iz toga slijedi da „oblik toga odnosa uvjetovan je opet proizvodnjom.” (Marx i Engels 1961, 342-343)

Iz ovog kratkog izvoda poprilično su jasne razlike između Marxa i Bakunjina samo po pitanju shvaćanja pojedinca i njegovog djelovanja. Marx opisuje pojedinca i pojave u društvu preko međusobnih odnosa uvjetovanih materijalnim uvjetima društva u kojem se pojedinac ili pojava nalazi, dok Bakunjin većinu vremena navodi željene oblike međusobnog odnosa pojedinaca i društva. Može se reći da Marx inzistira na društveno-povijesnom i materijalnom aspektu pojedinca, dok se Bakunjin često poziva na samostalnost pojedinca u djelovanju i razvoju, te formiranje društva koje bi osiguralo što veću mogućnost samostalnog djelovanja i razvoja svakom pojedincu.

Kao što je prethodno navedeno, istraživanje i razjašnjavanje kompleksnih odnosa, procesa i trendova koji sačinjavaju društvo i njegove dijelove bili su primarna Marxova zanimacija većinu njegova života. Smatrao je da će razotkrivanjem „zakona ekonomskog kretanja modernog društva” (Marx 1978, 17) i pisanjem „sveobuhvatne kritike kapitalističkog načina proizvodnje” uspjeti pomoći „proletarijatu, glavnom revolucionarnom subjektu, u svrgavanju postojećeg socioekonomskog sustava.” (Musto, 30) Nadovezujući se na prethodne opise klasnog sukoba kod klasičnih ekonomista Adama Smitha i Davida Ricarda, u svome Prilogu kritici političke ekonomije Marx smatra sklonost proizvodnih snaga razvitku i izazivanju konflikta s postojećim proizvodnim odnosima fundamentalnom silom povijesne transformacije. Konflikt proizvodnih snaga s postojećim proizvodnim odnosima intenzivira klasni sukob, čime se stvaraju uvjeti za društvenu revoluciju „koja, zamjenjujući postojeće proizvodne odnose s novima, koji dopuštaju daljnji razvoj proizvodnih snaga, označava početak drugačijem načinu proizvodnje.” (Callinicos, 95) Radi ovog tzv. “tehnološkog determinizma”, često se čuju izjave da je socijalizam neizbježan. Takva tumačenje opovrgavaju Marx i Engels na početku Manifesta komunističke partije, gdje navode da klasna borba može završiti „revolucionarnim preobražajem cijelog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile.” (Marx i Engels 1978-79, 368)

Iako povijest Marxovog sudjelovanja u različitim političkim organizacijama zaslužuje zasebni tekst, ona nam jasno naznačuje shvaćanje i principe političkih organizacija u kojima je sudjelovao i koje je podržavao. Kada je Marx s Engelsom pisao Manifest komunističke partije, obojica su bili članovi Komunističke Lige. Iz toga se može zaključiti da za Marxa partija ne znači specifična organizacija, već ju koristi na sličan način što danas nazivamo pokretom. Prema njegovom shvaćanju, partija je „skup principa i praksa koje revolucionari trebaju odgovarati za date specifične obrise povijesnog pokreta” (Hudis, 112). Marx je više puta naznačio prolaznost političkih organizacija koje u novim, različitim okolnostima više ne ispunjavaju svoje zadaće. Tako za Komunističku Ligu navodi da „je bila samo epizoda u povijesti partije koja je svugdje nicala prirodno iz tla modernog društva.” (Marx 1985, 82) Političke organizacije nisu samo kratkotrajne, nego mogu međusobno poprimati različite oblike ovisno o postojećim uvjetima u kojima se organiziraju.

Suprotno onome na što su ličile partije i sindikati tijekom 20. stoljeća i danas, Marx se zalagao za postojanje decentraliziranih i federaliziranih organizacija, gdjegod okolnosti to omogućuju. Tako u jednom od mnogih sukoba s pristašama Lassallea, o kojem će kasnije biti više rečeno, Marx navodi da „centralistička organizacija, ionako prikladna za tajna društva i sektaške pokrete, proturječi prirodi sindikata. Da je moguće (…) ne bi bilo poželjno, pogotovo ne u Njemačkoj. Ovdje gdje se radnikom upravlja birokratski od djetinjstva nadalje, gdje on vjeruje u autoritet, u one postavljene nad njime, glavna stvar ga je naučiti kako hodati za sebe.” (Marx 1988, 134)

Jedna od temeljnih pretpostavki navedenih u Općem statutu Međunarodnog radničkog udruženja je ona „da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase.” (Marx i Engels 1978-79, 803) Tako je Prva internacionala bila organizacija koju „su osnovali sami radnici za sebe same”, u usporedbi s tadašnjim mnogim udruženjima koje su „osnovali neki radikali među vladajućim klasama za radničke klase.” (Marx 1986, 633-4) Tijekom postojanja Prve internacionale dogodila se Pariška komuna 1871. g., čiji je doprinos i ulogu Marx pohvalio u Građanskom ratu u Francuskoj:

„Samo postojanje Komune donosilo je sa sobom, kao nešto samo po sebi razumljivo, lokalnu samoupravu, ali ne više kao protivutežu državnoj vlasti, koja sada postaje suvišna.” (Marx i Engels 1978-79, 993)

Parišku komunu smatra uzorom za buduće revolucionarne pokrete, a opisom Komune kao „poluga za rušenje ekonomskih temelja na kojim se osniva postojanje klasa, a time i postojanje klasne vladavine” (Marx i Engels 1978-79, 993) sugerira da je oblik države sličan Pariškoj komuni također sličan onome što Marx naziva diktaturom proletarijata. Vrijedi se podsjetiti što Marx piše za diktaturu proletarijata u Kritici gotskog programa:

„Između kapitalističkog društva i komunističkog društva leži period revolucionarnog preobražaja prvog u drugo. Njemu odgovara i politički prelazni period, i država tog perioda ne može biti ništa drugo osim revolucionarna diktatura proletarijata.” (Marx i Engels 1978-79, 1102)

Za razliku od Bakunjina, Marx ne vidi niti pretpostavlja potrebu za revolucionarnom “avangardom”, a pogotovo one “centralizirane prirode” prisutne u lenjinističkoj dogmi.

O razlozima pada Komune i problemima u njoj je i Marx sam pisao, ali za nas je bitnije razmotriti posljedice Komune na tadašnji socijalistički pokret. Komuna je izazvala strogu represiju socijalista i radnika u cijeloj Europu, što je natjeralo Marxa da promijeni mišljenje o Prvoj internacionali. Smatrao je da radi svoje decentralizirane i federalne strukture Internacionala ne može zadovoljiti nove potrebe radničkog pokreta. Izmjena principa Internacionale prema povezivanju „ekonomskih i političkih dimenzija borbe radničke klase” izazvala je poprilično protivljenje, pogotovo od strane Bakunjina, te naposljetku i raspuštanje Prve internacionale. (Hudis, 118)

Nekompatibilnost shvaćanja uloge organizacije i klasnog sukoba

Marx se poprilično razlikovao od Bakunjina u shvaćanju klasnog sukoba i organizacije proletarijata (kod Bakunjina isto što i masa), iako oboje smatraju „da su spontani oblici organiziranja nužni, ali nedovoljni preduvjet za oslobođenje.” (Hudis, 118) Čak su se obojica slagali da je uloga tadašnje Prve Internacionale bila da okuplja radnike po klasnome ključu, te da je pluralistički oformljena od različitih revolucionarnih organizacija. U svojim djelima Marx smatra masu samo početnim, ishodišnim oblikom radničkog samoorganiziranja. Suprotstavlja se Bakunjinovom shvaćanju da je “pobuna” radničke klase instantni, brzi čin. Ovaj proces sa svojim stupnjevima je opisao ovako u Bijedi filozofije: 

„Ekonomski odnosi pretvorili su najprije masu stanovništva u radnike. Vladavina kapitala stvorila je tim masama zajednički položaj, zajedničke interese. Tako je ta masa već klasa prema kapitalu, ali još ne i za samu sebe. U borbi, od koje smo naveli samo nekoliko faza, ova se masa ujedinjuje, konstituiše se kao klasa za sebe samu. Interesi koje ona brani postaju klasni interesi. A borba klase protiv klase politička je borba.” (Marx 1977, 103)

Bakunjin se, s druge strane, fokusira na uništavanje koje masa spontano izvodi kao dio čina pobune, koje opisuje na sljedeći način:

„Kad je to potrebno zbog obrane ili radi pobjede, neće se zaustaviti pred istrebljenjem vlastitih naseobina i gradova, pa kako je vlasništvo pretežno tuđe, iz njega počesto izbija pozitivna rušilačka strast. Ta pogubna strast ni izdaleka nije dostatna da se dopre do visina revolucionarnosti; ali bez nje je ova druga nezamisliva, nemoguća jer nema revolucije bez zamašnog i strasnog rušenja, rušenja spasonosnog i plodnog jer baš iz njega i samo kroza nj rađaju se i nastaju novi svjetovi.” (Bakunjin 1979)

Inzistiranjem na uništenju kao temeljni aspekt borbe mase protiv izrabljivačkih klasa, pošto se smatra nečime što stvara novi i različitiji život, jasno je protivljenje Bakunjina da narod sudjeluje u pokretima i političkim organizacijama koje funkcioniraju u okviru postojećih država. Samo protivljenjem državama i njenom aparatu omogućuje se novo, socijalističko društvo. Nasuprot toga, Marx je „inzistirao na potrebi političke akcije radničke klase.” (Callinicos, 99) Navodi da „svaki pokret u kojem radnička klasa istupi kao klasa protiv vladajućih klasa i pokuša ih primorati pritiskom izvana je politički pokret. Na primjer, pokušaj u pojedinoj tvornici ili čak u pojedinoj struci da prisili kraći radni dan od individualnih kapitalista kroz štrajk, itd., je čisto ekonomski pokret. Pokret koji gura osmosatni zakon, itd., naime, je politički pokret. I na taj način, iz različitih ekonomskih pokreta radnika izrasta svugdje politički pokret, iliti pokret klase”. Još navodi u istom dijelu svoga pisma Bolteu:

„gdje radnička klasa nije još dovoljno daleko napredovala u svojoj organizaciji da poduzme odlučni pohod na kolektivnu moć, tj. političku moć vladajućih klasa, nju se mora, u svakom slučaju, osposobiti za to neprekidnom agitacijom protiv, i neprijateljskim stavom naspram politici vladajućih klasa.” (Marx i Engels 1989, 44)

Vidljiv je očiti naglasak klasnog sukoba u kapitalizmu kao „transformativan učinak na radničku klasu samu.” (Callinicos, 99) Još se između dva revolucionara ističe različito shvaćanje načina na koji se radnici (narod kod Bakunjina) mogu izboriti i uspostaviti socijalizam/komunizam. Po Marxu vrijedi sudjelovati istovremeno i u ekonomskim i u političkim institucijama ako ono organizira i sprema radnike na preuzimanje vlasti kada to materijalno-proizvodne prilike i politička situacija dopuštaju. Bakunjin, s druge strane potiče, ali ne naglašava organiziranost mase u zbacivanju trenutnog društvenog i političkog sustava i inzistira na odbacivanju političkih partija.

Dosadašnja pobjeda Lassallea po pitanju organizacije

Nepobitan je ogromni utjecaj Ferdinanda Lassallea na njemački socijalistički pokret, time i većine komunista 20. stoljeća. Iako ga se danas jedva spominje, tijekom druge polovice 19. stoljeća i početkom dvadesetog stoljeća ga se smatralo glavnom figurom po pitanju socijalizma i organizacije partije. Lassalle smatra državu kao:

„meditirano jedinstvo i kooperacija pojedinaca u moralnoj cijelosti, čija je funkcija dalje provoditi ovu borbu [protiv prirode], (…) cilj države ne može biti ništa drugo nego da se ostvari ono što, po prirodi stvari, jest i je uvijek bila funkcija države, — konkretno: spajanjem pojedinaca u državnu organizaciju kako bi si omogućili ispuniti takve ciljeve i pribaviti takvu razinu egzistencije koju ne bi mogli pribaviti kao izolirani pojedinci.” (Lassalle 1900, 36)

Nadalje, Lassalle citira njemačkog idealista Fichtea po pitanju odnosa znanosti s Državom:

„Koje je, dakle, stajalište naših podviga čak i u najzamršenijim znanostima? (…) Očevidno samo da bi one u vremenu obilja služile da oblikuju ljudski život i nacrt ljudskih institucija. Ovo je daljnji cilj. Nadalje, dakle, čak i ako se ono nalazilo u dalekim vijekovima, svaki napor znanosti služi da napreduje ciljeve Države.” (Lassalle 1900, 41)

Pošto Lassalle smatra da je znanost na  isti način u službi države, u nastavku govora slavodobitno izjavljuje:

„Uzvišena sudbina našeg stoljeća je upravo ovo (…) — rasijavanje znanstvenog znanja među narodnim tijelom.” (Lassalle 1900, 44)

Ovakav način gledanja na znanost, državu i radnike sigurno vam nije stran. Slobodno ga se može opisati kao progresivizam zasnovan na idealizmu i klasnoj kolaboraciji, pogotov kad uzmemo u obzir Lassalleovu suradnju s Bismarckom. Marx se u dopisivanjima sa svojim suradnicima protivio ikakvoj suradnji s “Lassalleovom sektom”, kako ju je sam nazivao. Početkom 1870-ih, od osnivanja Lassalleove stranke, Marx i Engels „se često žale na to da je Lassallijanizam kompromitiravao partiju.” (Hudis, 120)

Kada su Socijaldemokratska radnička partija i Lassalleova stranka započele pregovore o ujedinjavanju krajem 1874. bez da su obznanili Marxa, Marx piše jedno od najbitnijih dokumenata po pitanju organiziranja – Kritika gotskog programa. Tako Hudis za Marxa navodi:

„napadajući isključivi fokus na distribuciju programa nauštrb proizvodnih odnosa, Marx iznosi svoju najširu raspravu dviju faza komunizma koje će naslijediti kapitalizam.” (Hudis, 120)

Iz ovog sukoba je jasno da Marx nije bio nikakav zagovaratelj takozvanog “lijevog jedinstva”, ako iz samog sukoba s Bakunjinom to nije bilo već jasno. Smatrao je da „ono što daje radničkoj partiji pravo da postoji se zasniva na tome da ona jasno razumije kapitalizam i revolucionarnu alternativu istome.” (Hudis, 121)

Iako je u svojim korespondecijama bio izričito protiv Lassallea i njegovih pristalica, Marx je izbjegavao to javno iznositi; nije to učinio ni kada je bio jedan od najključnijih funkcionera u Prvoj internacionali, ni tijekom 1870-ih kada se dogodilo ujedinjenje partija. U Prvoj internacionali nije htio javno osuđivati Lassallea da se ne bi zaoštrili sukobi na nacionalnoj osnovi unutar organizacije, koji su već tada bili intenzivni (Lassalle je bio njemački supremacist, dok je Bakunjin bio panslavist). Kritiku Gotskog programa nije dao izdati, djelomično zbog toga što je par partijskih vođa bilo u pritvoru, a djelomično zbog toga što se nadao da Gotski program više neće biti aktualan. (Hudis, 122) Nažalost, pitanje ujedinjenja je ostalo aktualno i  Marx zbog toga 1877. g. piše sljedeće:

„U Njemačkoj pokvareni se duh nameće u našoj partiji, ne toliko među masama koliko među vođama (više klase i radnici). Kompromis s Lassalleovcima doveo je do daljnjih kompromisa s drugim kolebljivcima.” (Marx 1991, 283)

Vlast koja kvari i sramota lenjinizma

Ti kolebljivci su na kraju i prevladali u socijaldemokratskom pokretu krajem 19. stoljeća i komunističkim pokretima proizašlima iz Prvog svjetskog rata. Marxovo inzistiranje na sudjelovanju radničkih organizacija u političkim organizacijama i tijelima tadašnjih država ubrzo se pokazao izgovorom za zanemarivanje ekonomskih ciljeva radničkog pokreta. Većina socijalista je smatrala bitnijim imati jedinstvenu stranku, nego da prilagođavaju svoje metode u ostvarivanju ekonomskih principa koje je Marx zagovarao. Sama želja za zauzimanjem vlasti i odsutna promišljanja o samom obliku organiziranja radnika okarakterizirala su skoro svaku stranku od Marxove smrti do danas. Podređivanje svih aspekata radničkog pokreta jednopartijskoj državi koja monopolizira moć u ime narodne mase i radnika je potpuna suprotnost Marxu i onome što je zagovarao:

„Sloboda se sastoji u tome da se država iz organa koji je nadređen društvu pretvori u organ koji mu je potpuno podređen.” (Marx i Engels 1978-79, 1101)

Marxovo javno prešućivanje zbivanja tadašnjeg njemačkog pokreta moglo se, u očima anarhista, lagano shvatiti kao podrška i stajanje iza takvih zbivanja. Bakunjin je smatrao da formiranje jedne partije koja će zastupati interese radnika i koja će izlaziti na izbore unutar sustava buržujske demokracije neće dovesti do oslobođenja masa, te da samo uništavanje tog cijelog sustava izvana, umjesto pokušaja korištenja državnog aparata za taj cilj, može uspjeti u toj zadaći. Uvidio je da čak i unutar same Internacionale delegati izabrani na neke pozicije često nakon nekog vremena izgube dodir sa svojim drugovima i kroz naređivanje počnu djelovati u vlastitom interesu. Državna kontrola od strane neke partije bi u njegovom mišljenju iskorištavala to što partija ima prividno isti interes s radnicima, dok bi u stvarnosti to bila farsa za ispunjenje vlastitih interesa i želja. To je upravo ono što se dogodilo s lenjinisitičkim partijama, u kojima opravdavaju vlastitu političku i ekonomsku dominaciju kroz prividno zastupanje “naroda” ili radnika. 

Zauzimanje vlasti kao cilj kojemu se sva moguća sredstva moraju podrediti je potpuna suprotnost onome što su i Marx i Bakunjin zagovarali. Upravo su radnici ti koji jedini mogu zacrtati potrebni put do cilja kojeg se u današnjim materijalnim i društvenim prilikama može ostvariti – jedino se oni mogu spremiti za put koji samo oni mogu preći, na koji samo oni mogu poći i u kojem samo oni mogu stići do cilja kroz sve moguće prepreke kapitalizma.

  Bibliografija:  

• Bakunin, Michael. 1973. Michael Bakunin: Selected Writings. Ur. Arthur Lehning. London: Jonathan Cape.
• Bakunin, Michael. 2005. Statism and Anarchy. Ur. Marshall Shatz. Cambridge: Cambridge University Press.
• Bakunin, Michael. 2016. Bakunin: Selected Texts 1868-1875. Ur. A. W. Zurbrugg. London: Anarres Editions
• Bakunjin, Mihail. 1972. Bakunin on Anarchy: Selected Works by the Activist-Founder of World Anarchism. Ur. Sam Dolgoff. New York: Vintage Books
• Bakunjin, Mihail. 1979. Državnost i anarhija. Država i sloboda. Pr. Radomir Venturin i Petar Gljebov. Zagreb.
• Callinicos, Alex. 2020. Class Struggle. The Marx Revival: Key Concepts and New Interpretations. Ur. Marcello Musto. Cambridge University Press.
• Hudis, Peter. 2020. Political Organisation. The Marx Revival: Key Concepts and New Interpretations. Ur. Marcello Musto. Cambridge University Press.
• Lassalle, Ferdinand. 1900. Science and the workingman. Pr. Thorstein Veblen. New York: The International library publishing co.
• Marks, Karl. 1978. Kapital: Prvi tom. Beograd: Prosveta. Dostupno na: http://teorija-praksa.narod.ru/pdf/karl-marks-kapital-prvi-tom-001-100.pdf
• Marx, Karl, Engels, Friedrich. 1961. Rani radovi: izbor. Zagreb: Naprijed. Dostupno na: http://radnici.ba/wp-content/uploads/2018/04/marx_engels_rani-radovi.pdf
• Marx, Karl, Engels, Friedrich. 1976. Marx and Engels 1845-47, Marx-Engels Collected Works, vol. 5. Dostupno na: http://www.hekmatist.com/Marx%20Engles/Marx%20&%20Engels%20Collected%20Works%20Volume%205_%20Ma%20-%20Karl%20Marx.pdf
• Marx, Karl, Engels, Friedrich. 1978-79. Glavni radovi Marxa i Engelsa. Ur. Adolf Dragičević. Zagreb: Stvarnost.
• Marx, Karl. 1985. K. Marx to F. Freiligrath, 20 February 1860. Marx-Engels Collected Works, vol. 41. Dostupno na: http://www.hekmatist.com/Marx%20Engles/Marx%20&%20Engels%20Collected%20Works%20Volume%2041_%20Ka%20-%20Karl%20Marx.pdf
• Marx, Karl. 1986. Record of Marx’s Speech on the Seventh Anniversary of the International. Marx-Engels Collected Works, vol. 22. Dostupno na: http://www.hekmatist.com/Marx%20Engles/Marx%20&%20Engels%20Collected%20Works%20Volume%2022_%20M%20-%20Karl%20Marx.pdf
• Marx, Karl. 1988. K. Marx to J. B. von Schweitzer, 13 October 1868. Marx-Engels Collected Works, vol. 43. Dostupno na: http://www.hekmatist.com/Marx%20Engles/Marx%20&%20Engels%20Collected%20Works%20Volume%2043_%20L%20-%20Karl%20Marx.pdf
• Marx, Karl. 1991. K. Marx to F. A. Sorge, 19 October 1877. Marx-Engels Collected Works, vol. 45. Dostupno na: http://www.hekmatist.com/Marx%20Engles/Marx%20&%20Engels%20Collected%20Works%20Volume%2045_%20Ka%20-%20Karl%20Marx.pdf
• Musto, Marcello. 2020. Communism. The Marx Revival: Key Concepts and New Interpretations. Ur. Marcello Musto. Cambridge University Press.
• Ollman, Bertell. 2003. Dance of the Dialectic: Steps in Marx’s Method. Urbana i Chicago: University of Illinois Press.

The post Organizacija I : Sukob između Marxa i Bakunjina appeared first on Libertarijanska ljevica.

Povodom stogodišnjice početka Kronštadtskog ustanka, u nastavku donosimo prijevod Rezolucije objavljene u prvom izdanju Izvještaja provizijskog revolucionarnog komiteta mornara, vojnika Crvene armije i radnika grada Kronštadta. Tog ožujka 1921. u pomorskom gradu Kronštadt, srcu revolucija 1917-te, izbija pobuna protiv boljševičke diktature. Pošto se pobunjenike neosnovano prikazuje kao kontrarevolucionare, prijevod pomaže raščistiti njihove stvarne principe – predvođenje istinskih vrijednosti Oktobarske revolucije.

REZOLUCIJA

Opće skupštine posade brigada I-og i II-og bojnog broda održanog 1. ožujka 1921. g.
Nakon saslušanog izvještaja predstavnika posade delegiranih ka gradu Petrogradu od strane opće skupštine posada brodova za razjašnjenje stanja u Petrogradu,

O P R E D I J E L I L I  S M O  S E :  

      1) U vidu toga što trenutni sovjeti ne izražavaju volju radnika i seljaka: da se odmah održe novi izbori za sovjete tajnim glasanjem, sa slobodom predizborne agitacije za sve radnike i seljake.

      2) Za slobodu govora i tiska radnika, seljaka, anarhista i lijevih socijalističkih partija.

      3) Za slobodu udruživanja radničkih sindikata i seljačkih zadruga.

      4) Da se sazove ne kasnije od 10. ožujka 1921. g. nepartijska konferencija radnika, vojnika Crvene armije i mornara grada Petrograda, Kronštadta i Petrogradske gubernije.

      5) Da se oslobode svi politički zatvorenici socijalističkih partija, te svi radnici, seljaci, vojnici Crvene armije i mornari povezani s radničkim i seljačkim udruženjima.

      6) Da se izabere komisija za reviziju slučajeva pritvorenih u zatvorima i koncentracijskim logorima.

      7) Da se ukinu svi POLITOTDELI,¹ tako da ni jedna partija ne bi više mogla imati privilegije za propagandu svojih ideja te polučiti od države sredstva za svoje ciljeve. Umjesto njih se moraju osnovati lokalne izabrane Kulturno-prosvjetne komisije, za koja moraju biti pružana sredstva države.

      8) Odmah ukinuti sve zagraditelinije otriadi.²

      9) Izjednačiti obroke svih koji rade, izuzev onih koji rade poslove štetne za zdravlje.

      10) Da se ukinu komunistički vojni odredi u svim vojnim rodovima, te različita dežurstva od strane komunista u fabrikama i postrojenjima, a ako će takva dežurstva ili odredi biti potrebni, može ih se odabrati u vojnim redovima iz odreda, a u fabrikama i postrojenjima slobodnim odlučivanjem radnika.

      11) Dati seljacima potpunu kontrolu nad svojom zemljom, tako kako im je poželjno, te da imaju stoku, koju trebaju održavati i uzgajati svojom snagom, tj. ne iskorištavajući najamni rad. 

      12) Da zamolimo sve vojne redove, te drugarske kadete da daju podršku našoj rezoluciji. 

      13) Zahtijevati tako da sve rezolucije budu naširoko oglašavane tiskom.

      14) Imenovati putujući biro za kontrolu.

      15) Dopustiti slobodnu obrtničku proizvodnju vlastitim radom.

Rezolucija donijeta brigadnom skupštinom jednoglasno s dvoje suzdržanih.

Predsjedatelj Brigadne Skupštine Petričenko.

Sekretar Perepelkin.

Rezolucija donijeta ogromnom većinom cijeloga Kronštadtskog garnizona.

¹ Političke sekcije Komunističke partije koja su postojala u većini državnih institucija.

² Naoružane jedinice koje su postavljene sa svrhom zaustavljanja krijumčarenja, no u stvarnosti su oduzimale hranu od seljaka i radnika radi vlastite potrošnje.

The post Rezolucija mornara Kronštadta appeared first on Libertarijanska ljevica.

“Jedini posao aristokrata je da ostane aristokrat.”
– narodna poslovica

Iako na ljevici prevladava estetika utemeljena nastankom i popularizacijom znanstvenog socijalizma, sa cjelokupnim vokabularom opasnih riječi lijepo utjelovljenim u jednoj frazi, frazi materijalizma; daleko prečesto se ti isti ljevičari sami spotiču u tako često kritiziranu antitezu te fraze – u idealizam.

Naime termin materijalizam se lako kroji da znači što god pjesnik htio time reći; rijetko kad zapravo poprima oblik znanstvene analize našeg materijalnog okruženja i kako ono utječe na društvo. Ono se najčešće svodi na uzdizanje vrtićkog vrijeđanja na neku, navodno višu, intelektualnu razinu koja svojoj djeci omogućuje da se igraju filozofa i mudraca, gdje je gubitnik idealist a pobjednik – materijalist.

I.

Najčešće pješčanik ljevičarskog naguravanja obuhvaća vrlo odraslu temu uloge socijalista u političkoj borbi rušenja staroga društva i krojenja novog. Iako je odbacivanje buržoaske demokracije i njezine političke aristokracije jednoglasno prihvaćen barjak svakog socijalista, svaki ima svoj poseban odabir sredstava za postizanje tog čina. Doduše, najrasprostranjenija paleta je ona koja svoje boje danas ubira iz radova Lenjina i njegovih nasljednika.

Kao relikt ideološke mašinerije velesila prošloga stoljeća, lenjinizam biva najpristupačnija ideološka doktrina svakom novom ljevičaru. Iza nje stoji obilje estetike i kulture koja na nitima nezadovoljstva kapitalizmom svira lijepu melodiju nade, orkestralno samo jača u veličanstvenu simfoniju što vješto prikriva sav svoj trulež i smrad. Ove stare note počivaju na vrlo mamljivoj ideji koja se ujedno i hrani na ambiciji svakoga tko si zadaje namjeru mijenjanja svijeta. To je ideja elitizma, ideja da drugi po prirodi nerazumijevanja detalja kritike političke ekonomije nisu sposobni za sebe odlučivati o ičemu – dapače, trebali bi ostati u čudu kako ti neznalci teorije uopće mogu bez pelena šetati ulicom!

Takav stav nas ne bi trebao čuditi, doduše, jer ipak smo u svakodnevnici okruženi ljudima koji, barem naizgled, pasivno prihvaćaju i toleriraju svaku nepravdu koja nama biva tako jasna i opipljiva. Dapače, na sam spomen komunizma – ukoliko se udostojimo pričati s ljudima van ljevičarskih krugova, hipotetski – odgovor je čudan pogled. Prosto rečeno, lako je naslutiti da su neoprane mase jednostavno nesposobne rješavati probleme u kojima se nalaze, i da je dužnost upravo komunista da ih poduče i vode u pravome putu!

Ovo nepovjerenje i razočaranje s općim pukom ne staje na papiru, ono poprima svoj život i kroji politiku brojnih ljevičarskih organizacija. Taj sklop glatko opravdava ključni koncept lenjinizma: koncept vangardne partije – elitne kamarile profesionalnih komunista i revolucionara kojoj je svrha voditi i odozgo diktirati uvjete posljednje borbe, uključujući čak i koji točno primjerak iz široke selekcije sovjetskih pjesama mora svirati kako bi se ostvarila konačna pobjeda.

II.

Neukusna polemika po stranu, rezultat je koban i u fazi izgradnje pokreta i u fazi izgradnje novoga društva – ujedno zato što je to dvoje velikim dijelom jedno te isti čin. Po samoj prirodi organiziranja koje počiva na nepovjerenju prema mogućnostima i sposobnostima puka, lenjinizam unaprijed osuđuje socijalizam na propast. Taj je ciničan pristup antitetičan, neuskladiv, sa uvjetima potrebnim za organiziranje socijalističkih institucija, koje počivaju na slobodnom i demokratskom samoupravljanju zajednice. Lenjinisti moraju nametati svoju volju nad radničkom klasom u interesu radničke klase – i nitko nije bolji sudac te volje nego oni sami. Socijalizam lenjinista je, u biti, antitetičan socijalizmu.

Dapače, to je već i za vrijeme Lenjina bilo odavno jasno. Ideja da se socijalističko društvo može postići kroz aparat kapitalističke države, stvarajući državni socijalizam, odbačena je još u Marxovim polemikama protiv Lassallea^[1] i Blankista nekoliko desetljeća ranije, kao i u seminalnom tekstu o Pariškoj komuni.^[2] Da je bilo jasno i suvremenim komunistima vidimo iz pisanja Rose Luxemburg:

“… dva principa na kojima počiva Lenjinov centralizam su ovi:

1. Slijepa poslušnost, i po najmanjim pitanjima, svih partijskih organa partijskom centru koji sam razmišlja, vodi i odlučuje za sve.

2. Temeljito odvajanje organiziranog nukleusa revolucionara od njegove društvene i revolucionarne okoline.

Takav je centralizam mehaničko polaganje organizacijskih principa Blankista u masovni pokret socijalističke radničke klase.”^[3] 

Dovoljno je samo škicnuti na povijesne pokušaje lenjinističkog pristupa i sve biva jasno. U praksi upravo lenjinizam ilustrira kako puko preuzimanje buržoaske državne mašinerije, sa svojom novom klasom i novim nizom opravdanja, ne vodi u socijalizam nego u državni kapitalizam. Opet, draga Rosa:

“Ništa neće sigurnije orobiti mladi radnički pokret intelektualnoj eliti gladnoj za moć nego ova birokratska luda jakna, koja imobilizira pokret i pretvara ga u poslušnog robota koji prati zapovijedi centralnog komiteta.”^[4]

Naime nije potrebno trošiti vremena objašnjavajući kako točno ovo čini idealiste od materijalista, no svejedno ću to učiniti jer je zabavno. Jedna od osnova Marxovih teorija, svetih zapovjedi utisnutih u kamene ploče komunizma, jest to da je ono što kroji čovjeka kao jedinku u društvu upravo društvo samo. Kao pojedinci, poput gline, nismo puno više od otisaka društvenih odnosa u kojima se nalazimo. Promjene društva ne čine pojedinci već stvarne promjene u njegovoj organizaciji. Nasuprot tom pogledu stoji ideja tadašnjih vulgarnih idealista; kojima je promjena poimanja prvi korak u mijenjaju stvarnosti, ignorirajući kako ta stvarnost oblikuje poimanje.*

Srećom, kao komunisti i marksisti, ne padamo u idealističke zablude. Tako da nije potrebno puno pameti da se uvidi ne samo na kakvim društvenim odnosima počivaju buržoaske institucije, nego i kakve društvene odnose takve institucije onda stvaraju.

Razuman pristup lenjinista, kao marksista, pri preuzimanju države je… bez brige! Odlučnost i željezna volja posvećenih revolucionara jednostavno ne može skrenuti na krivi put, pročitali su previše teorije! Tinta na papiru učinila ih je imunim na negativne utjecaje stvarnoga svijeta koji ih okružuje.

Tako se naši materijalistički prijatelji nalaze u nezavidnoj poziciji gdje komunistički karakter i potencijal njihove novoosvojene države ovisi o njihovoj posvećenosti teoriji komunizma – lenjinizam je u biti hodajuće truplo vulgarnog idealizma, natrag iz mrtvih.

Nakon osvajanja vlasti, s vremenom, korak po korak te skok po skok ovo hijerarhijsko uređenje, sa svim problemima buržoaske države, regenerira novu aristokraciju. Nosioci vlasti u svojoj nesigurnosti, okruženi nenačitanim pukom, primoreni su koristiti sve alate prošlog režima u samoobrani. Neovisna skupština radnika pretvara se u kapitalističku ulaznu točku, nezavisni sindikat postaje neposlušno cmizdravo dijete, neslaganje van centralnog tijela oblikuje reakcionarni element, disidenti unutar vladajućeg organa transformiraju se u veleizdajice, itd. Sve su to problemi koji zahtijevaju odlučnu i brzu reakciju pravih komunista – problemi za koje je centralizirani karakter buržoaske države stručno opremljen i namijenjen.

Polako, ali sigurno, nova je vlast sve više otuđena od svojih korijena i od naroda nad kojim vlada. Utoliko “socijalistička” vlast obrezuje radničku klasu od upravo onih alata koji istoj omogućuju socijalizam na prvom mjestu. Kako je lijepo sažeo Bakunjin:

“Narod nije učen, prema tome, njega će [aristokracija] u cijelosti osloboditi od briga upravljanja, bit će u cijelosti uključen u stado upravljanih. Lijepoga li oslobođenja!”^[5]

Ova je vlast, doduše, vrlo načitana u svim pitanjima komunističkim. Dokaz? Partijska iskaznica i časna pionirska! Nova aristokracija je, bome, vrlo crvena – dijelom sigurno i od stida.

III.

Dio mene ne može nego da komadić krivnje položi na samog Marxa.^[6] Ovaj sentiment nije bio stran ni anarhistima koji su zbog njega nastradali u Internacionali. Doduše, čemu gnjaviti jadnog njemačkog mrtvaca, pitate? Pa nije on kriv što ga komunisti danas ne čitaju s razumijevanjem! Ipak se Marx donekle dotaknuo, u kasnijim djelima, pitanja oblika radničke države, s kojima se čak i izbačeni anarhisti mogu složiti.** Istina, no da je bio barem malo jasniji, sigurno bi otežao posao kasnijim režimima ustručenim prljanju njegova sveta presveta imena. Ujedno bi ga i nama olakšao, ustručenima da njegove opservacije koristimo protiv istih.

U svakom slučaju, naša snaga je u tome da učimo iz prošlih grešaka – i naučili smo značenje riječi crvena aristokracija.

———

Fusnote:
* Stanfordska enciklopedija filozofije lijepo sumira: “Idealism, at least as developed by Hegel, understands the active nature of the human subject, but confines it to thought or contemplation: the world is created through the categories we impose upon it. Marx combines the insights of both traditions to propose a view in which human beings do indeed create —or at least transform—the world they find themselves in, but this transformation happens not in thought but through actual material activity; not through the imposition of sublime concepts but through the sweat of their brow, with picks and shovels.”^[7]

** Za rijetke komentare Marxa o prirodi i obliku diktature proletarijata i komunizma, predlažem dijela Građanski rat u Francuskoj i Kritiku Gotskog programa, poveznice na oba dijela ujedno možete pronaći u priloženoj literaturi. Diktatura proletarijata tamo opisana, u svom političkom obliku, biva sasvim sukladna s anarhističkim koncepcijama anarhije. To najbolje ilustrira činjenica da Marx Parišku komunu naziva diktaturom proletarijata, dokle Bakunjin istu naziva – anarhijom.

Literatura:

[1] – Marx, Kritika Gotskog programa, 1875., https://www.marxists.org/archive/marx/works/1875/gotha/
[2] – Marx, Građanski rat u Francuskoj – Pariška komuna, 1871., https://www.marxists.org/archive/marx/works/1871/civil-war-france/ch05.htm
[3], [4] – Luxemburg, Organizacijska pitanja ruske socijaldemokracije [Marksizam ili Lenjinizam?], 1904., https://www.marxists.org/archive/luxemburg/1904/questions-rsd/index.htm
[5] – Bakunjin, Državnost i anarhija, 1873., https://anarhisticka-biblioteka.net/library/mihail-bakunjin-drzavnost-i-anarhija
[6] – Marx, Pregled Bakunjinove Državnosti i anarhije, 1874., https://www.marxists.org/archive/marx/works/1874/04/bakunin-notes.htm
[7] – Wolf, J. Leopold David, Karl Marx, (Stanford Encyclopedia of Philosophy), 2020.,
https://plato.stanford.edu/entries/marx/ 

The post Crvena aristokracija appeared first on Libertarijanska ljevica.

Ako ste imalo upoznati s političkom teorijom, vjerojatno vam je upala u oko sintagma “libertarijanska ljevica”, što se na prvi pogled može činiti kao oksimoron, budući da je libertarijanizam američka desna ideologija koja se zalaže za apsolutnu slobodu tržišta. Najčešće se prigovara da je u duhu jezika koristiti nazive “liberterska ljevica” ili “slobodarska ljevica, jer u hrvatskom jeziku vučemo francuski korijen libertaire. Uistinu, tipična akademska gospoda bi ismijala korištenje nama “stranog” engleskog korijena.

“No zašto ste onda izabrali takav glup naziv?”, najvjerojatnije se pitate. Stvar je u tome da, ako se promatra širi kontekst, možemo vrlo lako doći i do potpuno suprotnog zaključka. Za početak razmislimo o sljedećem: koje bi uopće trebale biti svrhe naziva neke političke organizacije/pokreta? Bez dugog razmišljanja dolazimo do sljedećih zaključaka:

1. Biti prepoznatljiv masama i
2. Distinktivan naziv koji zauzima pažnju ciljane skupine.

Da odgovorimo na pitanje trebamo zapravo znati nešto o demografiji za regije na kojima ćemo djelovati i na koje ćemo ciljati. U Libertarijanskoj ljevici ciljamo na mlađe generacije jer to je upravo skupina koja ima najviše slobodnog vremena i ima dovoljno otvoren um da usvoji radikalne ideologije. Zbog loših uvjeta i raznih problema koji specifično više pogađaju mlađe generacije, one su i radikalnije u odnosu na starije generacije ili su sklonije daljnjoj radikalizaciji. Pogledom na neke osnovne statistike uočavamo da preko 90% srednjoškolaca zna engleski jezik, dok francuski jezik uči manje od 4%.

Dakle, da biramo između “liberteske ljevice” ili “libertarijanske ljevice”, jasno je što će im biti prepoznatljivije. Potencijalni radikali, ako su već došli u kontakt sa političkom terminologijom, najvjerojatnije su došli u kontakt s onom na engleskom jeziku. Biranje termina “liberter” bi u ovom slučaju bilo pucanje sebi u nogu. Prikladnost izbora smo i potvrdili s novim članstvom, jer svi zadovoljavaju prijašnje navedenu demografsku skupinu te nijedan nije bio upoznat s francuskim korijenom.

U redu, pokazali smo da je po pitanju regrutiranja mladih ova terminologija bolji izbor, no ne radi li se tako dugotrajna šteta javnom diskursu? Zapravo ne! Osobe možemo raspodijeliti u sljedeće kategorije:

 1. Ne zna što je libertarijanizam i ne zna što je socijalizam

 2. Zna što je libertarijanizam, ne zna što je socijalizam

 3. Ne zna što je libertarijanizam i zna što je socijalizam 

 4. Zna što je libertarijanizam i zna što socijalizam 

U prvom slučaju, gledano optimistički, ta je osoba bila samo površno izložena tim terminima – i, ako je bila, to je najvjerojatnije bio termin libertarijanizam, što je zapravo pozitivno jer ljudi imaju tendenciju da obrate više pažnje na stvari koje su već negdje vidjeli. To je ujedno i jedan od osnovnih principa marketinga, tj. pasivni marketing. A s obzirom na to da kod nas zapravo desni libertarijanci praktički i ne postoje, ovo ne može ići nikako njima u korist. 

U drugom slučaju osoba će se najvjerojatnije pitati “no nije li to oksimoron?“. To daje poticaj osobi da se informira više o socijalizmu i odmakne od buržoaske propagande kojoj je bila izložena, jer valja se podsjetiti da ljevica ima jako velik problem s dezinformiranošću o prirodi socijalizma u javnom diskursu. 

U trećem slučaju osoba zna što je socijalizam, no ako ne zna što je libertarijanizam, najvjerojatnije nije bila izložena dubljoj analizi lijevih ideologija. Podjela na libertarijansku i autoritarnu ljevicu je ozbiljan problem za ljevicu općenito jer samo jedan od ta dva podtipa zapravo biva borbom za socijalizam. Dakle, učenje ljudi o razlici između ta dva tipa je nužan preduvjet kako bi izbjegli greške prošlosti, jer posljednja stvar koja nam treba je ponavljanje Kronstadta.

U četvrtom slučaju će osoba imati barem generalno znanje o političkoj teoriji. Što se toga tiče, dojam te osobe vezano za specifični korijen terminologije zapravo uopće nije bitan jer ta osoba ili je ili nije socijalist. Sa širokim znanjem vjerojatno i sama zna o povijesti američkih libertarijanaca u vezi kooptacije originalnog termina, pa može na to gledati kao na pokušaj kooptacije natrag u korist anarhizma.

“No na društvenim mrežama nije teško pronaći nekog tko zna što su socijalizam i libertarijanizam i još uvijek prigovaraju!”. Zapravo ne, velika većina ljevičara pati od definicijske amnezije, iako ih dobar dio pročita dosta knjiga, ipak padaju na osnovnim pojmovima kao što su socijalizam/anarhizam. Najgore je kad se neki društvenjaci pozivaju na materijalističke ideologije, a ne razumiju modernu znanost. Samo zato što je u dobu kad je pisana njihova najdraža literatura nešto vrijedilo, ne mora vrijediti i danas. Potom se najčešće ti isti ljudi zapetljaju u pozivanju na nekakvu anarhističku tradiciju, kulturu ili nešto slično tome. No, zašto je to bitno? Samim činom radikalizacije osoba mora odbaciti razne kulture, tradicije i norme koje su im bile nametnute. Također je u potpunosti irelevantno ako uzmemo u obzir da nove metode i više nego bolje pomažu u ostvarivanju ciljeva.

Na taj način Libertarijanska ljevica zapravo i signalizira jednu od svojih temeljnih vrijednosti: pragmatizam ispred ideološke čistoće. Predugo se ljevica spoticala preko metoda koje nemaju osnovu u stvarnom svijetu. Tu ulaze stvari od načina agitiranja pa sve do načina organiziranja.

“Ne preživljavaju najjači, niti najinteligentniji, nego oni koji su se najviše skloni prilagoditi.” – Charles Darwin

The post Zašto libertarijanska ljevica? appeared first on Libertarijanska ljevica.

Dio I. – “realsocijalistička estetika”

Sigurno ste se bar jednom susreli s tipičnim marksistom lenjinistom na internetu. Njihova retorika obično ide ovako nekako: “Komunizam i konačno ukidanje države su dobri ciljevi, no bez jake države diktatura proletarijata ne može se obraniti od imperijalizma, pa mislim da bi trebali imati jaku centraliziranu državu u tranzicijskom periodu. Također, SSSR i Kina možda nisu bili u svemu savršeni, no bili su najbolje što smo do sad imali, i to su dobri primjeri socijalizma u praksi.” Ovisno o razini do koje im je ispran mozak, možda budu branili i današnje autoritarne (u nekim slučajevima i imperijalističke) režime, samo zato jer su ti režimi protiv SAD-a na kojeg obično gledaju kao posljednjeg neprijatelja kojeg treba pobijediti kako bi socijalizam bio postignut.

Krenimo od analize izjava o SSSR-u i “socijalizmu u praksi”. Kada se promatra SSSR i njegova postignuća u poboljšanju radničkih prava u odnosu na carsku Rusiju, treba imati na umu to da su to upravo samo “poboljšanja” kapitalističkog sustava. SSSR kao takav nije bio socijalističkog karaktera, još uvijek je postojala robna razmjena i proizvodnja, koristio se novac, proleterska klasa je još uvijek postojala i bila u sukobu sa buržoaskom menadžerskom klasom. Istina je da su razlike i nejednakosti između radničke i menadžerske klase bile manje nego na Zapadu, no trebamo se zapitati, je li to stvarno “najbolje što možemo”? Bilo bi poprilično žalosno da, pored sve ove teorije o tome kako bi moglo izgledati društvo u budućnosti koju imamo od Marxa, Kropotkina, Pannekoeka i mnogih drugih, mi kao revolucionari se zadovoljimo državom koja je, tehnološki govoreći, relikt prošlosti –  država koja je htjela ispuniti nešto za što nije imala materijalne prilike.

Marksisti lenjinisti često govore o tome da se revolucija ne može obraniti od imperijalizma bez jake autoritarne države. Ovo je jedno od mnogih mjesta gdje se može primijetiti totalan fokus marksista lenjinista na estetiku. Njihov pogled na anarhizam je takav da ga smatraju kaotičnim decentraliziranim sustavom u kojem se samo pale kante za smeće cijeli dan i svira tema iz Mad Maxa na repeatu; sustav u kojem nitko nikomu ne odgovara i naoružani banditi vode društvo. Po mnogim stvarima njihov pogled nije toliko drukčiji od prosječnog konzervativca, što bi mogla biti posljedica toga da najčešće dijele konzervativni buržoaski moral s njima. Marksisti lenjinisti zato većinu vremena i sami projiciraju estetiku snage i stabilnosti, a hiperfokusirani su na nedostatak iste u anarhističkoj estetici. 

U realnosti, u revolucionarnom periodu anarhizam nameće svoj autoritet reakcionarnim elementima, a to čini kroz platformizam i druge oblike organiziranja. Decentralizacija ne znači nedostatak strukture, naprotiv, često puta decentralizirano rješenje može biti fleksibilnije i struktura čvršća u praksi nego kod autoritarnih rješenja, koja imaju mnoge točke ispada koje postanu očite tek kad dolazi do nekog poremećaja u nekom dijelu lanca hijerarhije, a njihove posljedice mogu biti katastrofalne. Struktura nije istovjetna s hijerarhijom, to su dva odvojena pojma. Također je zabrinjavajuće koliko ML-ovi smatraju komunizam slabim. Ako je komunizam toliko slab koliko ga oni zamišljaju, onda nema ni opravdanja za postajanje istog. No takav pogled na komunizam proizlazi iz toga što su ML-ovi zapeli u svom buržoaskom okviru i ne mogu iz njega izaći, pa je stoga njihov pogled na komunizam u potpunosti idealistički; gledaju na komunizam kao na neki ideal kojem se teži, a ne kao na “stvarni pokret koji ukida trenutno stanje” (Njemačka ideologija 1845.) na temelju materijalnih uvjeta. Ovdje dolazimo do jednog vrlo bitnog zaključka, a taj je da marksisti lenjinisti zapravo podsvjesno misle da je kapitalizam najjači i najodrživiji sustav koji postoji, dakle, nisu pobjegli od onog istog problema koji se javlja kod svih ostalih buržoaskih ideologa.

Specijalna vrsta mentalne gimnastike se upotrebljava u obrani brutalnih despotskih buržoaskih režima ukoliko su oni suprotstavljeni američkom bloku. Ovaj dio njihove ideologije svodi se na estetiku više nego ijedan drugi. Amerika je u njihovim očima personifikacija liberalnog kapitalizma, neprijatelja kojeg treba uništiti pod svaku cijenu. Fetišizacija antikolonijalnih režima koja je prisutna kod ML-ova ne ostavlja ni jednu drugu opciju. Marksisti lenjinisti često imaju vrlo pojednostavljenu sliku svijeta. Amerika je imperij, zlo, njezina zastava je prljava, reakcionarne sile koje u njoj žive su paklene horde… Sovjetski savez je čist i bez grijeha, njegov cilj je plemenit, njegove armije legije spasenja. CRVENA ZASTAVA JE ZASTAVA PRAVDE I SLOBODE, AMERIČKA ZASTAVA JE ZASTAVA ZLA I ROPSTVA.

Ovaj zadnji paragraf možda zvuči malo napeto, no on vrlo lijepo dočarava misaone procese marksista lenjinista pri vršenju njihovih geopolitičkih “analiza”. Dominantni element je uvijek estetika, a budući da je malo teže baratati s apstraktnim pojmovima poput sustava proizvodnje i robne razmjene, socioekonomski sustavi su reducirani na trenutne globalne političke aktere te oni postaju personifikacije tih socioekonomskih sustava, i cijela geopolitika postaje nešto nalik na neku nogometnu utakmicu gdje ML-ovi navijaju za “komunističku stranu”. Jedna od bizarnijih stvari u cijeloj ovoj priči je ustrajnost marksista lenjinista u podupiranju režima na drugoj strani zemaljske kugle ne zato jer su njihovi ciljevi ispravni, nego zato jer su bolji od alternative. Nedostatak materijalističke analize ovdje se očituje u njihovom deluzionalnom vjerovanju da oni imaju efekt na konflikte na npr. Bliskom istoku ako napišu članak podrške njihovoj omiljenoj strani, a koliko jako i gorljivo brane tu stranu na internetu, toliko ta strana u njihovim umovima dolazi bliže pobjedi.

Nitko nije pravi anarhist a da ga neki ML nije barem jednom negdje nazvao liberalom. Razlozi zbog kojih ML-ovi najčešće vade ovu optužbu su fascinantni, i najčešće se svode na osuđivanje izostanka podrške njihovom najdražem režimu. Naime, marksisti lenjinisti ne koriste riječ liberal da označe nekoga tko podržava sustave tržišne razmjene ili robnu proizvodnju ili nešto takvo, jer bi onda i sebe morali zvati liberalima. Oni koriste tu riječ da označe slabost. Liberali su u njihovim glavama slabići, oni koji se ne služe makijavelističkim metodama za osiguravanje ultimativne pobjede. Liberalne demokracije su za njih slabi sustavi gdje vlada kaos, suprotstavljeni brutalnim snažnim despotima koji su impresivni u provođenju svoje vlasti i donose stabilnost. Kod njih to nije pitanje ekonomskog sustava, nego estetike snage i moći. Od svih mogućih razloga za kritiku ideologije užasne poput liberalizma, oni biraju daleko najgori; to je ujedno i jedini način za povlačenje paralela između anarhizma i liberalizma.

Motiv estetike u ovoj je analizi sveprisutan. Estetika je ujedno i kamen temeljac modernog marksizma lenjinizma. Ovaj serijal članaka naslovljen je “adolescentni poremećaj” jer je to najbolja karakterizacija takve ideologije. Ova ideologija u svojoj se srži temelji na kombinaciji čiste estetike i moralizma. Zato i je toliko privlačna buntovnim tinejdžerima na internetu. Njihov osjećaj otuđenja i nedovoljno razvijena sposobnost provođenja kompleksnijih analiza plodno su tlo za razvijanje simpatija prema antikolonijalnim “underdogovima” na istoku koji se bore za neovisnost od njihovih imperijalističkih gospodara. Moralni karakter ove prividne i izmišljene dimenzije sukoba posebice je utjecajan na radikalizaciju ove skupine ljudi, no treba prepoznati da je taj moral još uvijek dio šireg buržoaskog morala. ML-ovi ne žele ukinuti klase, oni samo žele da samoprozvana kasta predstavnika proletera dominira i bude glavna, da se oni kojima su učinjene nepravde “osvete” svojim gospodarima. Takav motiv čiste osvete suprotan je krajnjem cilju revolucionarne borbe: ukidanje trenutnih društvenih i proizvodnih odnosa. Potrebno je mrziti sustav, a ne samo one ljude koji ga trenutno vode. Inače se upada u tehnokratski mit da je jedino što je krivo s trenutnim sustavom to da su krivi ljudi ti koji drže poluge moći, što ne može biti dalje od istine. Potrebno je prepoznati da je cijeli sustav taj koji je problematičan i da izvore tih problema ne može popraviti ni najkarizmatičniji vođa, ni najvizionarnija tehnokratska stranka, nego potpuno ukidanje takvog sustava.

Od crvenih zastava do sovjetskih postera, estetika realsocijalizma imala je vrlo bitnu ulogu u održavanju poslušnosti proletarijata u tim režimima, uvjeravajući ga da su oni ti koji drže vlast u ovim novim “socijalističkim” državama slobodnim od buržoaske dekadencije. Desetljećima kasnije ova estetika koristi se kao efektivno oružje za radikalizaciju mladih povodljivih ljudi kako online, tako i kod pripadnika radničke klase zemalja trećeg svijeta. Za detaljniju analizu uspjeha i opasnosti ove estetike potrebno je barem ukratko analizirati utjecaj realsocijalističkih režima na borbe za socijalizam u prošlom stoljeću, njihovu ulogu danas i njihovu ulogu u konačnoj borbi koja tek dolazi, što ćemo učiniti u idućim nastavcima ovog serijala članaka.

The post Marksizam lenjinizam: adolescentni poremećaj appeared first on Libertarijanska ljevica.